Ansambl
RESPONSORIUM
www.responsorium.hr
info@responsorium.hr
Darko Solter, basbariton
Silvio Richter, barokna violina
Tin Cugelj, barokni trombon
Augustin Mršić, viola da gamba
Mario Penzar, čembalo i orgulje
instrumentarij:
barokna violina (prema talijanskim uzorima), Jan Pawlikowski, Krakow, 2013.
barokni trombon (Sebastian Heinlein, 1632.), Reiner Egger, Basel, 2012.
viola da gamba (Michel Colichon, 1693.), Marco Ternovec, Bruxelles, 2007.
čembalo (Giovanni Battista Giusti, 1681.), Sebastiano Cali, Catania, 2009.
Ugodba: srednjotonska (1/4 sintoničke kome), a1 = 440 Hz
Ansambl Responsorium
posvetio se istraživanju i interpretaciji vokalnog i instrumentalnog repertoara sedamnaestog stoljeća s posebnim osvrtom na ostvarenja starije hrvatske glazbene baštine. Djeluje u skladu s načelima povijesno utemeljene izvođačke prakse rane glazbe, koristeći replike autentičnih glazbala te poštujući znanstveno utemeljene stilske smjernice. U potrazi za autentičnim zvucima ansambl je realizirao niz uspješnih projekata među kojima je nekoliko suvremenih praizvedbi djela hrvatskih baroknih skladatelja. Plod intenzivne muzikološke aktivnosti ansambla je nosač zvuka Tomaso Cecchino: Madrigali et canzonette a tre voci 1617. (Croatia Records, 2017.) koji je objavljen povodom 400-te obljetnice tiskanja zbirke. Ansambl Responsorium redovito surađuje s priznatim svjetskim izvođačima rane glazbe i svoju posvećenost radosno dijeli s vjernom publikom, koncertirajući na brojnim festivalima u domovini (Varaždinske barokne večeri; Glazbene večeri u sv. Donatu; Koncerti u Eufrazijani; Dvigrad festival; BaRoMus festival) i u inozemstvu (Austrija, Njemačka, Danska, Slovenija, Češka, Slovačka). Na 49. Varaždinskim baroknim večerima ansambl je 2019. godine za projekt Tomaso Cecchino: Psalmi, missa et alia cantica (1619.) osvojio nagradu „Ivan Lukačić“ za muzikološki rad i izvodilački domet ansambla.
Musica mundana, humana et instrumentalis
od inspiracije do manifestacije u glazbi 17. stoljeća
Definicija glazbe kao dijela općeg kozmičkog sklada, neodvojivog od zakona aritmetike, uvelike se naslanja na platonistička razmišljanja klasičnog razdoblja. Boecije je u šestom stoljeću u svojem djelu De institutione musica opisao srednjovjekovni koncept glazbenog trojstva. Njega sačinjavaju musica mundana (ili musica universalis) koja je definirana kao nečujna harmonija sfera i kozmičkih tijela, musica humana koja predstavlja unutarnji sklad čovjekova duha i tijela i musica instrumentalis, čujna glazba koja nastaje namjernom akcijom stvaranja zvuka. Ovaj je filozofski koncept postao važan element za shvaćanje glazbe kroz čitav srednji vijek i renesansu. U sedamnaestom stoljeću Johannes Kepler produbio je shvaćanja univerzalne harmonije, povezujući u svojem djelu Harmonices mundi iz 1619. nastanak intervala i suzvučja s kretnjama šest, tada poznatih planeta, što korelira s položajem heksakorda u strukturi svakog glazbenog djela. Svijet u kojem su živjeli i stvarali skladatelji prve polovice sedamnaestog stoljeća bio je tako jasno definiran matematičkim odrednicama, a glazba je bila široko prihvaćena kao filozofski i teozofski koncept, a ne samo zabava ili razonoda.
Venecija je početkom sedamnaestog stoljeća bila istinsko središte novih glazbenih strujanja i glazbenog nakladništva. Većina skladatelja čija djela predstavljamo ovim projektom su glazbeno obrazovani u Veneciji te su u njoj profesionalno djelovali u sklopu kneževske kapele u Bazilici sv. Marka ili u sklopu neke od mnogobrojnih bratovština (scuola grande). Ekstravagantna raskoš koncertantnog stila jedna je od odrednica tzv. venecijanske škole koja je svoj vrhunac doživjela s čuvenim Giovannijem Gabrielijem. Svoje inovacije Venecija je „izvozila“ u ostale europske države, posebice zemlje srednje Europe gdje se je taj stil u liturgijskoj glazbi zadržao gotovo do polovice osamnaestog stoljeća. Pri tome su onodobni skladatelji često koristili virtuozne glazbene efekte, a samim izvođačima prepuštena je sloboda improvizacije i mogućnost natjecanja u glazbenoj vještini in stil moderno, umetanjem vješto osmišljenih diminucija u melodiju već poznatih moteta ili madrigala. Onodobnom slušatelju takve su skladbe bile dobro poznate pa su još više mogli cijeniti vješto razlomljavanje melodijske linije u grupe nota manjeg menzuralnog trajanja, a prema jasno definiranom okviru harmonijske strukture. U tom kontekstu posebno se valja dotaći Francesca Uspera, rođenog kao Francesco Sponga ili Sponza u Rovinju 1561. godine. U Veneciju je stigao oko 1586. godine kako bi započeo studij glazbe kod Andree Gabrielija, a u tom je gradu upoznao svog pokrovitelja Lodovica Uspera, odvjetnika i člana bratovštine Sv. Ivana Evanđelista, čije je prezime počeo upotrebljavati oko 1604. godine. Pjesnik i libretist Giulio Strozzi spominje Uspera u kontekstu zanimljive suradnje s Claudijom Monteverdijem i Giovannbattistom Grillom kao koautora, danas izgubljene zadušne mise za Cosima II Medicija, koja je izvedena u crkvi Sv. Ivana i Pavla u Veneciji u svibnju 1621. Dva ricercara iz zbirke Ricercari et arie francesi a quattro voci iz 1595. sjajno predstavljaju venecijansku polifonu tradiciju. Kornetist kneževske kapele Bazilike sv. Marka Giovanni Bassano bio je zasigurno najveći virtuoz ovog instrumenta svoga vremena. O tome svjedoči i njegova zbirka Motetti, madrigali et canzone francese iz 1591. godine u kojoj je objavio raspisane diminucije na teme poznatih moteta i madrigala renesansnih skladatelja (Palestrina, Marenzio, Rore). Njegovi mlađi suvremenici Dario Castello i Giovanni Battista Fontana predstavljaju prvu generaciju skladatelja koji su isključivo stvarali in stil moderno, prihvativši postulate seconda prattica u kojima je naglašavanje emocija (affetti) postalo osnova svakog glazbenog ostvarenja. Njihove je svjetonazore umjetnički dijelio i poljski skladatelj Adam Jarzebski koji je svoje glazbeno obrazovanje stekao u Veneciji. Djelovao je na poljskom dvoru kralja Sigismunda III Vase i 1627. objavio zbirku Canzoni e concerti, umjetnički slijedeći talijanske uzore. Važni predstavnici venecijanske škole bili su također Giovanni Picchi i Giovanni Batitsta Riccio čiju ostavštinu predstavljaju pretežito intrumentalne skladbe i koji su imali presudnu ulogu u daljnjem razvoju mnogih instrumentalnih oblika, a posebice barokne sonate.
Francesco Sponga Usper: Aria francese prima
(1561-1641) (iz Ricercari et arie francesi, Venecija, 1595.)
Adam Jarzebski : Concerto primo
(c. 1590-1648) (iz Canzoni e concerti, 1627.)
Giovanni Battista Fontana: Sonata terza
(1589-1630) (iz Sonate a 1, 2, 3 per violin o cornetto, Venecija, 1641.)
Claudio Monteverdi: Ego flos campi – motetto voce sola
(1567- 1643) (iz Seconda raccolta de' sacri canti a una, due, tre, et quattro voci, Venecija, 1624.)
Vinko Jelić: Ricercar quarto
(1596-1636) (iz Parnassia militia, Strasbourg, 1622s.)
Girolamo Frescobaldi: Donna, siam rei di morte – sonetto basso solo
(1583-1643) (iz Arie musicali, Firenca, 1630.)
Dario Castello: Sonata Quarta A doi. Sopran & Trombon overo Violeta
(1602.-1631.) (iz Sonate concertate in stil moderno, Venecija, 1621.)
Giovanni Picchi: Canzon Terza. Trombon, e violino.
(1572-1643) (iz Canzoni da sonar, Venecija, 1625.)
Giovanni Bassano: Quando i vostri
(c. 1561-1617) (iz Motetti, madrigali et canzone francese, Venecija, 1591.)
Francesco Sponga Usper: Ricercar sesto
(iz Ricercari et arie francesi, Venecija, 1595.)
Heinrich Schütz: Fili mi Absalon – basso solo
(1585- 1672) (iz Symphoniae sacrae I, Venecija, 1629.)
Adam Jarzebski : Concerto terzo
(iz Canzoni e concerti, 1627.)
Giovanni Battista Riccio: Canzon La Pichi, in Ecco con il Tremolo.
(fl. c. 1621) (iz Divine lodi musicali, libro terzo, Venecija, 1620.)
Giovanni Bassano: Pulchra es amica mea
(c. 1561-1617) (iz Motetti, madrigali et canzone francese, Venecija, 1591.)