19. 11. 2025. godine u okviru našeg programa Filmska srijeda koji ostvarujemo u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom, ugostili smo autora milenijske fotografije gospodina Šimu Strikomana i redatelja filma ,, Lijepi i dragi ljudi" gospodina Igora Mirkovića. U Kutini su do sada snimljene četiri milenijske fotografije, a tko zna, možda bude i peta. Moderator razgovora s filmskom ekipom bio je gospodin Goran Šporčić.
,,Film je sniman od 2006. do 2022. u malim mjestima na rubu Europe”, zapisano je na odjavnici dokumentarca ,,Lijepi i dragi ljudi”( 2024.) Igora Mirkovića. Tema mu je ,,Milenijska fotografija”, projekt vodičkog snimatelja i fotografa Šime Strikomana zametnut 2000. godine kad je Strikoman, želeći obilježiti prelazak iz drugoga u treći milenij, zamislio snimiti masovnu fotografiju Vodičana na vodičkom trgu-rivi. Iz ptičje perspektive, s ljestava vatrogasnog vozila uzdignutih na trideset metara visine. Naum je ostvario 5. studenog 2000., a na njegov poziv okupilo se 1036 ljudi, među inima tad najstarije i najmlađe vodičko čeljade – stoidvogodišnja Uršula Bilan i dvadesetodnevna Petra Grgić. Tu prvu Milenijsku ne rese poseban dizajn, raspored osoba, birana odjeća, tematski rekviziti… što će u narednim godinama i desetljećima stvaranja Milenijskih biti vrlo prisutno. Narod je došao svakodnevno odjeven, skupio se u masu i Strikoman je okinuo. Pothvat zamišljen kao jednokratni čin pobudio je veliku medijsku pozornost, a postupno je prerastao u neprekidni, višedesetljetni projekt koji još traje, koji se približava brojci od tisuću fotografija i koji se, kao pojam i djelo, više-manje općeudomaćio – postalo je takoreći normalno da svako malo čujemo kako Strikoman snima novu ,,Milenijsku fotografiju”, a na tim je fotografijama do danas zabilježeno više od pola milijuna ljudi.
Činjenica da je film sniman petnaestak godina pobuđuje poštovanje prema ustrajnosti i upornosti filmaša, a ta je produkcijska rastegnutost urodila i jednom od najzanimljivijih sastavnica cjeline, samorazumljivim bilježenjem prolaznosti, neumitnih mijena, ponajprije primjetnih u liku samog protagonista, Šime Strikomana, kojemu je na početku pedesetak godina, da bi na kraju već bio na polovici sedmoga desetljeća. Nije se u tom razdoblju, doduše, puno promijenio, ni stasom ni nastupom, osim što je posijedio, izgubio ponešto kose i skupio poneku boru, no protok vremena ipak je vidljiv. Kao i u prizorima u kojima se osobe koje su svojedobno sudjelovale kao dio mase na jednoj ili više ,,Milenijskih fotografija”, gledajući fotografiju pokušavaju prisjetiti gdje se na njoj nalaze."
Janko Heidl